Za Pipi...(jer je tražila koju riječ)
U svom nam je novom postu moja draga Pipi_Piaf postavila jedno naizgled sasvim jednostavno pitanje: Jeste li usamljeni? Kažem – naizgled, što znači dakako to da izgled vara. Jer, ovisno o tome kako se u nekom trenutku osjećamo, tj. jesmo li se baš netom prije nečemu dobro nasmijali, ili nas je netko jako ugodno iznenadio, ili nešto deseto, naši će odgovori uvelike varirati. Tako se u pozitivno nabijenom trenutku malo tko osjeća usamljeno, iako ima i takvih slučajeva. No, što kada ti trenuci (koji su ipak kratkog trajanja) prođu? Je li moguće osjećati se generalno usamljeno, sa tek povremenim (i površnim) prekidima tog "stanja"?
Iz svoje bih današnje perspektive, uzimajući u obzir samo sebe, mogla reći Da, moguće je. A nije mi se danas ništa posebno desilo. Niti loše niti dobro. Moj prosječan dan, u svakom pogledu. I ne radi se tu o samoći, izolaciji, nedostatku društvenih kontakata. Usamljenost je zapravo vrlo suptilan osjećaj, kojeg se često ne može uopće imenovati i na njega jasno pokazati. Usamljenost je tihi predator, koji ruje pod nama i u nama cijelo vrijeme, i kada smo sretni i kada smo tužni. Usamljenost je osjećaj da nešto fali, a ne znamo što. Ili, znamo da fali neka "prisutnost", osjećaj mirnoće, nešto što ostaje s nama u svakom trenutku, a ponajviše onda kad ugasimo svjetlo i legnemo u krevet. I varka je misliti da se usamljenost rješava "vanjskim faktorom". Jer, kad gledam unatrag, shvaćam da sam i u doba najveće zaljubljenosti bila usamljena na isti ovaj način na koji sam usamljena danas. Samo tada na to nisam obraćala toliko pažnje.
Da skratim; usamljenost treba riješiti u samome sebi, treba pronaći ono nešto što će biti jače od nje. Zanimljivo, pred koji sam dan osjetila veliki poriv da odem u crkvu. Nakon toliko vremena.
Hm.....
Povratak izgubljene
Da, da, vratila se ja.
Nažalost, nije ispalo kako sam planirala i baš sam nekako tužna zbog toga. Gradić je super, ima fantastičan relaksirajući potencijal no tu priča staje, tj. to je sve što vam pozitivno mogu reći o svom neuspjelom putovanju. Ne bih više trošila dragocjena slova i riječi na tu...blamažu (ili kako da se izrazim), pa ću sada ovdje stati i čekati neki bolji dan ili trenutak za pisanje.
Do čitanja.
Iznenađenja, iznenađenja
Čovjeku se lijepe stvari događaju češće nego što misli, ali ako ih ne želi vidjeti, one gube svoju svrhu. Pa ih onda doživljavamo kao nelijepe ili, u najboljem slučaju, kao obično-dosadne.
Meni se u zadnje vrijeme (tj. zadnjih tjedan dana) izdešavalo svašta: bila sam na tri dobre večere, dva puta u kino, pila sam najbolje vino na svijetu (ali ga neću reklamirati:))), pročitala sam jednu knjigu koju sam kupila još davne 2003. i otada mi je stajala na polici, zatim...šta još ono? Aha, i naučila sam raditi jednu fenomenalnu tortu. Znam da vam nisam zanimljiva, no poanta ovog mog nabrajanja je u tome što vam želim reći da ne odgađajte svoje živote. Ni zbog kakve ljubavi. Mislim da se sve može skombinirati, ali je najbitnije ne zaboraviti na sebe i ne podrediti se potpuno vezi. Čovjek i u paru ostaje individua koja ima SVOJE potrebe, samo svoje.
No ono što sam ustvari htjela podijeliti s vama jest podatak da me neko vrijeme neće biti ovdje. Jako mi je žao i znam da ćete mi faliti, ali se nadam da ćete me i razumjeti. Naime...dobila sam poziv da odem u jedan gradić, na jedan odmor od dva-tri tjedna. Obzirom da me posao ne veže za jedno mjesto (ili ja ne vežem njega?:))), mogu si priuštiti taj luksuz da odem baš sad. Pa onda odoh...:)))
Ostajte mi dobro, čitat ću vas koliko stignem (možda padne i koji komentar), a vi ćete mene čitati čim se vratim. Obećajem.:)
Pusa svima.
O ljubavi...još malo
Izgleda da me s promjenom "klime" uhvatio novi val inspiracije. Stvarno iznenađujem samu sebe. Pa me tako skoro svaka druga rečenica koju čujem ili pročitam potakne na post. Imam i neke malo ozbiljnije teme u pripremi, dva teksta skoro gotova...A tek sam tri dana slobodna.:)))
Danas ću ipak preskočiti sve to "novo" što mi se mota po glavi i još se malo baviti ljubavlju. Ali ne svojom, kao ni kojekakvim teorijama kojih ima koliko i duša na ovome svijetu. Neću se baviti mišlju da sam čitavih pet godina živjela u iluziji i da ustvari to vrijeme ja nisam voljela, niti doživljavala ljubav, a sada, s obzirom na ishod, imam mogućnost spoznati istinu. Teško bi bilo živjeti tako, zar ne? Smatram ipak da život i ono što ga čini ne spoznajemo unatrag već u trenutku u kojem nešto doživljavamo, i samo je tada to stvarnost. No pustimo filozofiju.
Na HTV-ovom sam dnevniku večeras čula vijest kako su pisma koju su si pisali Ernest Hemingway i Marlene Dietrich konačno dostupna javnosti. Bez obzira na macho-stil velikog Pappe i njegov šovinistički odnos prema ženama, ja sam ga oduvijek jako voljela čitati. Iako inače u književnosti volim ponešto bogatiji izraz, njegova mi je "mizerija" postala draga upravo zato jer malo kaže, a puno govori. No kako ovo nije post o tome zašto ja volim Hemingwaya, vlastite ću književne teorije ostaviti za neki drugi put.
Mene je zapravo fascinirao podatak (koji za sobom ipak povlači sumnje) da je veza Hemingwaya i Marlene bila u potpunosti platonska. Navodno su uvijek bili slobodni u pogrešno vrijeme. S obzirom na Hemingwayevu reputaciju, teško da bi mu to smetalo (iako je, prema nekim nagađanjima, on zapravo bio impotentan). Ali ako ipak ostavimo mogućnost da je to stvarno bila istina...zadivljujuće, zar ne? Kao prvo, nezamislivo je da bi se u današnje vrijeme netko zadovoljio tamo nekakvim platonskim brbljarijama. Između samo platonske i samo fizičke veze, kladim se da bi barem 80-posto ljudi odabralo drugu opciju. Kako uglavnom ipak ne moramo birati po principu ili-ili i dobivamo cijeli "paket", rijetko se tko zamara ovakvim pitanjima. Mene su osobno već mnogo, mnogo puta prozvali "konzervom", "opaticom", fanatičnom vjernicom (oh, kako daleko od istine!) i sličnim nazivima, što iz šale, što ozbiljno, zato jer sam tvrdila kako seks zapravo i počinje u glavi, u mislima, u riječima. U mašti. Ali da bi se to doživjelo, treba biti maštovit. Hemingway je, kao pisac, svakako bio. I znate što? Uvjerena sam da je Ernie mnogo bolje "osjetio" Marlene preko pisama nego što današnji namirisani i svježe okupani vikend-frajeri osjećaju one djevojke koje su ulovili po principu koja da, da.
Da me se ne bi krivo shvatilo, ne pokušavam vam "uvaliti" neke svoje radikalne ideje, poput apstinencije ili tako nešto, nego samo zaključujem kako mi se čini da se na brzom putu u krevet izgubila umna komponenta, ili maštovitost, kako hoćete. Ne moramo biti pisci ni pjesnici da bismo je pronašli u sebi. Treba samo imati volje.
Epilog
Na početku, još jednom hvala svima koji su odvojili vremena za čitanje i komentiranje mojih ljubavno-sapunjavih postova. Da nije bilo bloga i vas, možda bi danas mislila neke druge misli, možda bih plakala, ili govorila sama sebi da sam luda, glupa, štoli već. Možda bih imala za sobom već nekoliko mjeseci intenzivnijeg promatranja ljudi oko sebe i analiza njihovih međuodnosa, uz zaključak da meni zapravo i nije tako loše, samo moram malo samu sebe ignorirati pa će biti još bolje. Možda bih i danas tražila razloge u prošlosti koji bi me priječili da napravim rez.
Da, napravila sam rez. Kako su neki od vas i rekli, odluka je bila sasvim spontana, što ne znači da je bila i nepromišljena, jer ako je netko promišljao...e, to sam bogme ja. Jednostavno je sazrijela u meni, postala toliko velika da je nadglasala sve moje "za" i "protiv", maknula je sve oblake i magle koji su mi kvarili pogled. I shvatila sam da mi jednostavno nije dovoljno jedno zajedničko smijanje da bih spasila utopljenika; nije mi dovoljna ljubav koja ne diše više pravilno samo zato jer je nekad disala savršeno zdravo....Život ide naprijed, bez obzira što bismo mi voljeli ponekad da ide unatrag (jer je tad bio jednostavniji, ugodniji, ljepši), i čovjek se tomu mora prilagoditi. Ako ništa drugo, barem zato da mu se taj isti život ne bi sveo na ispunjavanje dužnosti (koje su drugi zamislili).
Treba znati pustiti, rekli ste mi. I mislim da za to treba možda i puno više hrabrosti negoli za ostati. Moj je život od danas drugačiji, potpuno. Zatvorila su se vrata iza nekoliko godina stabilnosti i dobro posloženih kockica. Priznajem da sam, tijekom svojih meditacija, često uhvatila sebe kako se užasno bojim nepoznanica koje slijede iza reza. U nekim sam trenucima samo zbog toga poželjela ostati. U nekim sam drugim trenucima poželjela ostati zbog toga što mu to "dugujem". Sada znam da jedino što sam dugovala (i njemu i sebi) jest iskrenost.
Ima nekih koji će moj potez proglasiti sebičnim, nezrelim, krajnje ludim (ta bilo nam je već vrijeme za djecu i brak!), nedovoljno iskalkuliranim, i svašta još (ljudi su jako domišljati). Ali mene baš briga. Jer sam prvi puta otkad je "sapunica" počela potpuno sigurna u ispravnost svoje odluke.
A sad žurim uživati u prekrasnom danu...bez tereta, konačno.
Sve o mojoj majci (Pedro, ne zamjeri!)
U želji da napravim odmak od teme prošlog posta na neki mi je čudan i neobjašnjiv način dobro došla najnovija svađa koju sam imala sa svojom mamom. Jer me upravo ona potakla da sjednem za kompjuter i nabacim par rečenica o svom osobno, ali i odnosima na relaciji majka-kći općenito.
Pa mi tako pada na pamet jedna rečenica koju sam pred koju godinu čula od jedne mlade žene, a glasila je nekako ovako: "Ja mislim da ženska osoba koja nema dobar odnos sa svojom majkom nikako ne može biti dobra." Možda je bespotrebno naglašavati (jer se može pretpostaviti), no ipak ću reći da je autorica izjave imala (i ima) jako prisan odnos sa svojom mamom; gotovo da su prešle granice uobičajenog roditelj-dijete odnosa i postale prijateljice. Pričale su sasvim otvoreno o svemu, zajedno su odlazile na kave, u šetnje, kod frizera, i bile su same sebi dovoljne. Mlađoj protagonistici nisu bile potrebne ostale, "normalne", prijateljice, a starija je toliko bila involvirana u život svog podmlatka da se na momente činilo kako je (koja sretnica!) dobila novu priliku za proživljavanje svoje mladosti. Informacije radi, tada su imale oko 30 i 50 godina.
Za nekoga tko se ni ne sjeća jednog jedinog čitavog tjedna bez napetosti u odnosu sa svojom mamom takva je prisnost izgledala kao znanstvena fantastika. Srećom, život me maknuo iz blizine te dvije akterice pa više nisam bila primorana (silom prilika) pitati se je li ona izjava koju sam prije navela točna. Jednostavno, čovjek se nauči da su neke situacije takve kakve jesu i prestaje ih pokušavati promijeniti.
Nedavno je majstorica s mora objavila jako zanimljiv post na temu odnosa u obitelji, gdje se zapitala kako je moguće da se nekada bolje razumijemo sa prijateljima (sa kojima nas ne veže genetika) negoli sa obitelji i znam da sam joj u komentaru napisala kako prijatelje biramo, a obitelj ne. Stoga ne čudi da ćemo ponekad veću podršku naći kod "stranaca". I, što je važnije, ti će nas isti "stranci" češće prihvatiti kakvi jesmo, bez da nas pokušavaju promijeniti, od naše vlastite krvi. Ironično, zar ne?
Moji su problemi s mamom proistekli upravo iz njenih pokušaja mijenjanja mene i neprihvaćanja onoga što ja jesam i želim biti. Također, stalna uspoređivanja s nekim drugim isto nisu baš pridonijela poboljšanju odnosa. U vrijeme srednje škole i početka fakulteta poprilično sam patila zbog toga i čak odlazila kod psihologice, koja mi je uvelike pomogla na način da sam prestala sebe kriviti za cjelokupnu situaciju. Jer živjeti s osjećajem konstantne krivnje, kao i s apriornim uvjerenjem da će neki potez (opet) biti proglašen krivim nikako nije lako. Nije lako ni stalno pokušavati nekoga zadovoljiti, jer to može rezultirati s nerazvijanjem sebe samog u željenom smjeru, kao i sa prevelikom brigom zbog onoga što će drugi reći. No, ono što mene ponekad i najviše plaši jest tendencija djece da oponašaju svoje roditelje, čak i u stvarima koje mrze na njima. Drugim riječima, bojim se da ću, sasvim nesvjesno i mimo svoje volje, ako jednog dana postanem roditelj, biti ista kao ona. U nekim trenucima sam sigurna da to nije moguće jer sam puno truda uložila u vlastiti psihološko-emocionalni odmak i razvoj na tom planu. Ali ponekad, kad uhvatim sebe da sličim na nju, pa makar i u bezveznim sitnicama, jednostavno me strah. Nadam se da me razumijete....
Uglavnom, prerasla sam onu fazu kada sam sebe smatrala lošom osobom samo zbog toga što ne uspijevam pronaći zajednički jezik sa svojom mamom. Štoviše, ne smatram ni nju lošom osobom. Jednostavno – ne ide nam najbolje zajedno. Da ne bih bila krivo shvaćena, nismo mi u svađi; dapače, one su nam sada čak i rijetke, ali za to je bilo potrebno napraviti odmak na svim razinama, a ponajviše na psihološkoj. Mislim da je uvijek bolje to nego biti iznutra nesretan i nezadovoljan, jer je nemoguće nešto isforsirati pa čak i ako postoji sveta veza zvana ista krv.
Ovaj post prvotno nisam zamislila kao neku vrst ispovijedi, no sada vidim da je tako ispao i znate što? Baš mi je drago da je. Možda sam se i previše otvorila, ali toliko su bili divni vaši komentari u prethodnom postu (i postovima) da su riječi posve spontano otišle u ovom smjeru.
Bla Bla
Htjedoh još jučer napisati post, ali sam onda odlučila da ću pogledati Latinicu, misleći da će mi svojom jučerašnjom temom otvoriti nove vidike. Nije se nažalost u meni dogodilo ništa senzacionalno, pa time onda nema više odgađanja.:))
Mislim da će ovaj post biti ponešto drugačiji od onih koje inače pišem, čime ne mislim reći da su svi moji postovi jednaki (iako, ako ću biti iskrena, o tome ne mogu ja suditi). Mislim da ću u njemu malo reći, za što imam dobar razlog – nemam što reći.
No, nije još gotovo, ne brinite.:)
Dakle....
Nisam znala koliko je zapravo komplicirano i teško završiti jednu vezu. Kada si već gotovo siguran da je želiš završiti, nešto te spriječi. Ne znam što. Možda već i izrekneš te riječi potrebne za veliko finale, a one se ne shvate dovoljno ozbiljno, pa se saga nastavlja. Ili su ti riječi već na vrh jezika, već ti se usta otvaraju da puste van te glasove koje si prije uvježbavao i smišljao, a onda pogledaš onog drugog u oči i zatvoriš usta.
Nedostatak hrabrosti? Snažni omen koji govori da to nije prava odluka?
Sve je moguće. Ali ipak – je li moguće da netko tko je smišljao govor svršetka, netko tko je već mjesecima nesiguran u sve što ima veze s tom vezom, u jednom trenutku predloži najnezamisliviju ideju, koja bi u "normalnim" okolnostima bila i više nego domišljata, štoviše, bila bi pravo osvježenje, ali u ovim okolnostima svakome bi izgledala kao ludarija. Svakome, osim mome još-dečku.
Pa smo tako otišli malo dalje (200 km dalje), u jedan motel (ustvari nije bio motel, nego Apartmani i sobe, ali meni motel puno bolje zvuči), kao kakvi preljubnici koji se skrivaju da ih netko poznat ne vidi. I mogu reći svima vama koji trenutno jeste u hepi vezama da je to za nekoga u hepi vezi odlično, fantastično, afrodizijaci su svuda oko vas, a osjećaj zabranjenog voća djeluje stimulativno na sva osjetila. Iako, naravno, ništa nije zapravo zabranjeno. I ponašali smo se kao najnormalniji par, radili sve što takav par radi, osim što smo jako malo pričali. Što je možda i dobro, s obzirom da te neke druge "radnje" nismo radili već od prapovijesti, a pričamo puno već non-stop od prapovijesti do danas, pa eto, šta bi onda još i tamo pričali.
Uglavnom... Ne, nisam naglo dobila amneziju i zaboravila sve dvojbe koje sam imala. Čak suprotno, tučem se po glavi i osjećam se totalno glupo jer ne mogu vjerovati da sam ja pomislila (makar i nekim udaljenim i neupotrebljavanim dijelom mozga) da ću riješiti nagomilane probleme u nekom apartmanskom krevetu. Jesam glupa, zar ne? Valjda je (tješim se) ipak stvar u očaju. I sigurna sam da ima i nevjerojatnijih priča.:)
No moram priznati da ipak ima nešto pozitivno u svemu tome. Bilo je lijepo na neki se način izolirati od svega što je prisutno oko nas svakodnevno. Bilo je lijepo i nasmijati se zajedno. Ali ja i dalje ništa ne znam.
Grozno sam komplicirana.
I oprostite na ovakvom izlaganju intime. Utjecaj apartmana, bit će. Obećajem, neće se ponoviti.:)
Dobro je činiti dobro
Ako se ne varam, svojevremeno je postojala nekakva emisija od koje sam ukrala (pardon, posudila) naslov za svoj današnji post. Ili je to bila nekakva udruga? Uglavnom, nema veze.
Na post s ovom temom i s ovim naslovom potakla me nedjeljna Spitzza, u kojoj je bila reportaža o Esmi Redžepovoj. Vjerojatno je mali broj onih koji nisu čuli za nju, no ipak ću reći da se radi o pjevačici fantastičnog glasa, rodom iz Makedonije, koja je svijetu približila romsku glazbu. Voljeli vi romsku glazbu ili ne, činjenica jest da se radi o jednoj vrhunskoj umjetnici koja je kao takva prepoznata i vrlo cijenjena. Gledajući tu reportažu, stekla sam dojam da se radi o pravoj, pravcatoj gospođi (bez onih negativnih konotacija kakve imamo dok izgovaramo tu riječ), koja mora da je jedna jako ugodna osoba i odličan sugovornik. Osim po svojoj glazbi i po dvostrukoj nominaciji za Nobelovu nagradu, Esma je poznata i po svojem humanitarnom djelovanju. Naime, ona je, sa svojim suprugom, posvojila ni više ni manje nego 47-ero djece, a danas ima i preko stotinu unučadi. Impresivno, zar ne?
Dakako, Esma je imućna žena, što je posvajanje tolikog broja djece i učinilo mogućim, no mislim da je više od ikakvog bogatstva tu bila potrebna ljubav i volja. Pa sam se ja tako zapitala koliko smo mi, "obični" ljudi spremni činiti dobro u okviru svojih vlastitih mogućnosti. Jer često je mnogima izgovor novac, pa imaju pripremljene rečenice poput "Da imam novaca, dala/dao bih siromašnima, domu za napuštenu djecu..." Vjerujem da dio tih koji takve rečenice izgovaraju zaista tako i misli, kao što vjerujem i da postoje oni koji velike dobitke (npr. jackpot na lotu) podijele sa potrebitima. No isto tako vjerujem i da su nekima takve tvrdnje sredstva za umirivanje vlastitih savjesti. Jer, budimo iskreni, je li stvarno potreban novac da bismo činili dobro?
"Dobro" nisu samo velike donacije (kakve vole davati "veliki" humanitarci poput raznoraznih divovskih firmi, trgovačkih lanaca i sl., dijelom u svrhu zamazivanja očiju javnosti, a dijelom zbog samoreklame). "Dobro" su i stvari za koje niti ne pomislimo da bi nekome mogle puno značiti. Bakica koja živi sama, a jedini glasovi koje čuje su oni s tv-a i radija, itekako će biti sretna ako je netko pita kako je i ako netko bude htio pogledati slike njenih unuka koje nije vidjela već od njihove pričesti. I saslušati nekoga znači činiti dobro, jer nešto što je nama samima toliko jednostavno da nam se čini smiješno, nekome drugome može biti veliki problem. Mislim da nema puno dobrih slušača, koliko god se većina voljela takvima prikazivati. Slušati ne znači brže-bolje dati svoje mišljenje (bez brige, nitko nam neće uzeti pravo na njega), nego znači stvarno slušati, i čak radije šutjeti, jer ako nam je netko ukazao takvo povjerenje da će podijeliti s nama ono što ga/ju tišti, onda ipak nismo mi u prvom planu.
Nažalost, često zaboravljamo da se svijet ne vrti oko nas, odnosno, da se vrti oko nas točno onoliko koliko se vrti i oko svih ostalih. Želimo da se nas sluša i čuje, a pritom mi ne slušamo i ne čujemo. Želimo da za nas postoji razumijevanje, a pritom ga mi nemamo. Cijenimo vlastitu tugu, dižemo je na tron, a tuga drugoga...će proći, zar ne?
Jadni smo ponekad, mi, ljudi.
Naša kultura
Gledajući jučer Hrgin Epicentar (i pitajući se usput zašto mi ta žena nikako ne leži – ovako nabrzinu mogla bih reći kako mi se čini da je usiljena i da joj fali prirodnosti), zaključila sam kako je politika u Hrvatskoj vrlo moćan stroj. Znam da sam otkrila toplu vodu i da većina društveno-politički osviještenih Hrvata to zna još otkad su bili u pelenama, ali stvarno je zanimljivo gledati politiku na djelu, pritajenu i zamaskiranu u jedan kulturni fenomen.
Tako smo imali prilike vidjeti jednu vrlu saborsku zastupnicu koja nije, niti namjerava pogledati predstavu zbog svojih – pazite sad – principa. E, kad bi principi malo češće bili na djelu....
Prvo ću reći kako mislim da je ovo što se događa s Gospodom Glembajevima upravo fantastično. Iako nisam pogledala predstavu (no nadam se da hoću, a u nadi je ipak spas), oduševljena sam. Ne samo da je jedna kazališna predstava potpuno rasprodana, nego se i zanimanje javnosti za kazalište općenito probudilo u neviđenim razmjerima. Ovo je kulturni događaj godine, kažu. I neka je tako. Jer čini mi se da se riječko HNK uspjelo vratiti prvotnoj funkciji i ulozi kazališta. Predstava je kontroverzna – ima li šta bolje za jednu predstavu? O njoj se priča; nekima se sviđa, nekima ne, ali to nije niti bitno. Kada bi se svima svidjela, ja bih se stvarno zapitala u čemu je problem. Zanima me što će političari reći za svoje "nastupe" s metkom u čelu. Podržavam umjetničku slobodu redatelja. Nije poanta u tome da se sve svima svidi i da je sve divno, krasno i u cvjetićima (a ispod trulež, ali glavno da se ne vidi pa je sve ok), nego treba propitivati. Ismijavati. Sve je relativno, zar ne? Također, neki kažu da je Brezovec na neki način uništio Krležino djelo. Kako nisam predstavu gledala, ne mogu komentirati, ali ipak mogu reći kako su vrijeme nastanka Glembajevih i današnje vrijeme dva potpuno različita pola. I potrebno je majstorstvo za pretakanje tog bezvremenskog klasika u sadašnjost. Pri čemu su, naravno, neophodna odstupanja jer predstava mora biti bliska današnjem gledatelju.
Onda, kontroverzan je i Severinin angažman. Bune se neke glumice, buni se i prije spomenuta zastupnica. Osobno, ni ja ne volim kada nestručnjaci stručnjacima uzimaju posao. Ali to se isto događa jako često na drugim radnim mjestima, pa ne čujem baš da se netko buni. K tome, Severinin je angažman jednokratan (i takva vrsta angažmana uopće nije neuobičajena u svijetu), a što je s onima koji su zbog nestručnjaka s vezom izgubili plaću svaki mjesec? Iako nisam ljubiteljica Severinina lika i djela, sviđa mi se njena skromnost u vezi ove uloge. Ona se ne smatra "veličinom" i svjesna je svojeg amaterizma. Isto tako, na Dori je nastupao Galiano Pahor. Je li netko rekao "Ma šta taj glumac radi na estradi?" Koliko ja znam, nije. Njegov je "ulet" bio jednokratan (i meni osobno jako simpatičan), pa prema tome, gđica. Šuput i njoj slični mogu biti potpuno mirni na svojim mjestima.
Na kraju mogu dodati još samo kako bih voljela da se interes za kazalište održi i nakon što ova predstava prestane biti aktualna. Ali za to treba hrabrosti. Ne gledatelja, nego vodstva naših kazališta. Oduprite se politici. Ne živimo u doba puritanaca, kada su se kazališta zatvarala zbog svoje "nemoralnosti". Stoga, svaka čast riječkom kazalištu.
U ljubavi i ratu...
Primila sam jutros jedan mail, koji je, osim na moju, bio upućen i na jedno dvadeset drugih adresa. Iako ne znam te osobe, dijelim s njima nešto zajedničko. Naime, žene smo.
Hvala mojoj dragoj prijateljici (koja ovo neće pročitati, ali nema veze) što nas se sjetila danas i što nas je povezala baš u toj kombinaciji.
Ja inače volim čestitati Dan žena supatnicama po rodu u svojoj blizini. Iako, ima žena koje ne vole čestitati i ne vole da im se čestita; štoviše, uvredljivo im je samo postojanje Dana žena (kao što je bilo i našem bivšem predsjedniku). Zvuči nevjerojatno? E, pa, istinito je. Znam da je pogrešno generalizirati, ali ja ću to danas sasvim svjesno i namjerno napraviti i reći kako mi se čini da su to uglavnom žene koje su baš na temelju svog spola dobro prolazile u životu i kojima se počesto popuštalo baš zbog toga. Stoga mi je sasvim logično da je takvima nekakva borba za ženska prava potpuno strana jer kada bi te grozne feministice uspjele nešto i postići, njihove ženske prednosti bi nestale. A što je s nama kojima je strano nabacivanje umjetnog osmijeha i korištenje činjenice pripadnosti ženskom spolu za postizanje stvari kojih želimo? E, mi smo si same krive. Jer ne znamo iskoristiti svoje ženske atribute.
Mi smo uglavnom isfrustrirane svojim nemaštovitim izgledom i svojim neuspjesima u (ipak) muškom svijetu. Mi se pitamo o svojoj ulozi u cijeloj toj priči i bojimo se gubitka svog identiteta. Mi želimo razgovarati (oh, kako smo naporne) i pokušavamo napredovati s otvorenim kartama na stolu. Mi ne razbijamo glavu pokušavajući pronaći najdomišljatiji način na koji ćemo ga natjerati kako da konačno opere suđe. Ne, mi jednostavno kažemo "Operi suđe" i potom se ljutimo jer ga on, osjetljiva biljka zvana muškarac, koja ne voli da joj se pristupa toliko grubo i izravno, naravno nije oprao.
Stvarno, tko nam je kriv?
Naravno, stvar je u izboru. Svaka (ili bar gotovo svaka) žena bi mogla naučiti takve i slične trikove i vjerojatno bi si time pojednostavnila život. Definitivno bi više morala davati, ali bi više i primala. Mene bi osobno takva "igra" sigurno izludila. Zato se i dalje neću zamarati s najboljim tehnikama "motanja" i mijenjanja muškarca, niti ću strogo paziti na njegov ego i njegovu mušku, osjetljivu tvrdoglavost. I bit ću sretna sa svojim izborom baš kao i ona koja je sada upravo negdje treptanjem i povlađivanjem izborila od svog muža dopuštenje za kupnju novih čizama. U ljubavi i ratu sve je dopušteno, zar ne?
Uglavnom, sretan vam Dan žena.
...uvijek je ugodna i odmjerena, a istovremeno i nepokolebljivo iskrena...ponekad joj zavidim na tvrdoglavoj pozitivnosti